Stanovnike novobeogradskog Bloka 37 zatekao je jednog jutra neočekivan prizor. Na zelenoj poljani na uglu Tošinog bunara i Bulevara Milutina Milankovića otpočeti su nenajavljeni radovi osmospratnice duge 200 metara. I dok su stanari bili bez odgovora ko, kako, zašto i sa kojom dozvolom gradi poslovni prostor na osam spratova u njihovom bloku, investitor je već doveo radnike i bagere i posekao drveće oko parcele. Novobeograđani shvatili su ovo kao uzurpaciju njihovih života, jer toliki objekat preti da zakloni svaki zrak sunčeve svetlosti stanarima i oduzme im privatnost.

Bukvalni i metaforični mrak pripretio je stanovnicima Bloka 37, budući da im je ovim postupkom investitora i izostankom obaveštenja i podrške Grada Beograda, stavljeno do znanja da se oni u svom naselju ništa ne pitaju. Da nipošto neće dozvoliti da budu izopšteni iz kreiranja “nove slike” Bloka 37, dokazivali su mukotrpnom i složnom borbom narednih nekoliko meseci – danonoćnim stražama na gradilištu.

Slađana Radak iz još uvek neformalnog udruženja Blok 37 Zajednička akcija, bila je jedna od onih koji su svakog dana tokom par meseci čuvali ograđenu parcelu gde su radovi planirani. Dvadeset četiri sata je na tom mestu stražarilo na stotinak komšija, razočaranih i ljutih, jer ne žele novi poslovni objekat na mestu gde im je obećavan preko potreban parking.

“Održavala nas je svest o velikoj nepravdi i nasilju. Naš svakodnevni život pretvoren je u jednu vrstu mini rata. Mi smo to doživeli zaista kao uzurpaciju naših života u svakom aspektu”, priča Slađana.

Kada su konačno pokušali da postignu nekakav dogovor sa investitorom i shvatili da je kompromis nemoguć, protesti su nastavljeni. “Mnoge komšije nisam poznavala do tog trenutka, međutim, ovi protesti su nas sve ujedinili”, dodaje Slađana.

Problema sa policijom nije bilo, međutim, razdor i incidente pokušala je da izazove “grupa nabildovanih mladića”, priča Slađana iz udruženja Blok 37. Nisu imali oznake bezbednosne službe, dovedeni su na gradilište da nas na neki način zaplaše, hteli su da nas fizički izguraju sa gradilišta i da naprave incident. Ovo je vojni blok i imali smo zaštitu, sugrađani nisu dozvolili nasilje nad nama.”, dodaje ona.

U incijalnim danima, pre nego što su stanari bloka oformili sopstveni tim stručnjaka, jer u bloku postoje izuzetne arhitekte, urbanisti, planeri i pravnici, Blok 37 obratio se Kriznom štabu za urbanističko planiranje.

“Nama je Krizni štab pružio preliminarni uvid u istorijsku dokumentaciju oko cele parcele. Bila nam je dostupna i revizija tog izveštaja koja nas je usmerila šta da radimo dalje sa pravnim timom koji smo formirali, kao i arhitektama iz Bloka 37. Ovakvi problemi zahtevaju istovremenu aktivaciju svih – rad timova, rad medija, rad pravnika, rad građana. To je ozbiljan poduhvat i borba mora da bude sveobuhvatnija, to je ono što smo mi shvatili”, ističe Slađana ispred udruženja.

Usledila je napokon i reakcija Grada Beograda koji su ponudili investitorskoj firmi obeštećenje, a stanarima obećali da će parcela ući u javno vlasništvo – ovo su i dalje puka obećanja, jer stanari nemaju nikakvu garanciju.

“Sve je za sada na usmenim osećanjima, nismo dobili nijedan papir koji nam garantuje da se gradnja okončala. Mi smo se uvek obraćali institucijama, smatramo da su one zanemarile i prekršile naša prava dozvolama koje su izdali”, ističe Slađana.

 Na prostoru gradilišta trenutno nema radnika, međutim nekadašnja zelena poljana je devastirana. Na mestima gde je nekada bilo drveće sada su rupe, sve je ostalo neobezbeđeno i neoznačeno nakon povlačenja ograda. Stanari su ipak, kako kažu, u pripravnosti u svakom trenutku. 

“Za nas je ovo biti ili ne biti, idemo do kraja i mislimo da je to jasno ljudima koji odlučuju o našim životima. Odlučni smo da istrajemo po svaku cenu, jer je ovo pitanje – da li ostajemo ili se selimo odavde. Lako je promeniti lokaciju, ali nije lako iseliti život, zato se borimo do kraja”, zaključuje Slađana Radak.